DIJELOVI MOG ŽIVOT

Dugo nisam ništa pisala, razmišljala sam o čemu ja to treba da pišem. Da pišem o ratu, ne mogu ima ljudi koji ga daleko bolje imaju u sjećanju nego ja i koji bi zaista imali šta za pričat. Razmišljala sam i da pišem o djeci i na kraju sam se odlučila da pišem o tome kako zavesti ženu.

Inspiracija mi je bila činjenica da sam obilježena kao žena koja je mnogo troši novca. Da, kako što i sumnjate, tako nešto je došlo iz muškoga mozga. Eh kad smo kod muškaraca, sad na ovom mjestu će većina reći da je lako ženu zavesti , sve što je dovoljno su skupi i blještavi poklonu.

NE!

Da odmah razjasnimo, muškarac kad vidi ženu koja mu je atraktivna on prvo što gleda jesu njeni atributi. Ne zato što su površni, nego zato je kriva evolucija. Muškarac ženu gleda kao objekt ili mašinu za dalju reprodukciju, za produženje vrst.
Žene kod muškarca koji ima se fizički dopada traži i druge kvalitete tj, osobine. Naravno i za ovo je kriva evolucija. Žena je evolucijom predodređena da bude ono biće koje je nježnije i koje se brine za potomke. Shodno tome ona kod muškarca gleda da li je on dovoljno snažan i sposoban da bude otac njene djece. Da li je on sposoban da izdržava porodicu ( tu je sad misli na taj materijalni aspekt koje žene privlači) i da je zaštiti od svega što je loše i što joj može da naudi. Samo treba naglasiti da snaga i materijalna sigurnost nije sve što je ženi potrebno.
Htjele mi to priznati ili ne, mi jesmo dosta komplicirane kad je u pitanju izbor pravoga muškarca. Muškarac pored nas mora da posjeduje i nad naravne moći, da iz našega izraza lica vidi šta nam godi a šta ne. Mora nam biti najbolji prijatelj, psiholog, učitelj, sestra, brat, roditelj, i na kraju tek ljubavnik. Nerado mi priznajemo da tražimo nekoga ko ja sličan našem tati ili mami, ali kad malo bolje sagledamo i budemo iskrene same sa sobom to je tako…

Zato dragi moj moji muškarci, dobro razmislite kako ćete priči ženi koja vam se dopada., jer na kraju je dovoljno samo par sekundi da žena odluči da li ste uopće vrijedni njene pažnje ili ne. Moj savjet je da budete svoji, da ne glumite nešto što niste; uredu je nekad i ispasti „glup“…

Kako vrijeme prolazi sve više čujem govor kako je neko nekoga prevario u vezi, te muškarci su svi isti, te sve su žene iste. Sve to slušam pa sam se malo bacila i na razmišljanje na tu tematiku, možda zato što se i meni isto desilo, a možda i zato što trenutačno zbog spleta okolnosti imam višak slobodnoga vremena pa ne znam šta su sa sebe…

Pa sad moram reći onu svima poznati rečenicu: „ malo je previše iskustva reći da smo svi isti…“ I nismo svi isti, ali postoje neke činjenice i situacije gdje su nam mišljenja manje-više jednaka. Biti prevaren od strane voljene osobe, nije lijepo i niko ne voli. Uglavnom to je bolno iskustvo i svako na svoj način prerađuje to iskustvo. Isto tako moram malo biti realna i reći da nisu samo muškarci oni koji varaju, varaju i žene. Samo razlozi i motivi koji vode ka prevari kod muškarca i žena su različiti.
Kao što svi znamo, muškarac ako ima mnogo žena u svom životu s kojima je bio važi za frajera, a ukoliko je to slučaj sa ženom onda je ona smatrana za k…. Svima već poznato. Klišej zar ne? Upravo je to razlog i zašto neke žene opraštaju prevaru svojim voljenim, jer ipak negdje u podsvijesti znaju da je prevara muškarcima „zapisana u genetskom kodu“. Međutim kada žena prevari njoj se to ne oprašta, čak šta više biva „pljuvana“ sa svih strana, kako od muškaraca tako i od žena. Samo istina je ta da kad žena prevari muškarca situacija je mnogo ozbiljnija nego što se to na prvi pogled čini. Ne, ne mislim zato što je žena pa joj to ne priliči… Ključ je u motivu prevare.
Muškarac kad prevari svoju voljenu to ne mora uvijek da bude znak da on nju ne voli, nego je vjerovatno u tom trenutku bio fizički privučen tom nekom drugom, i odlučio se malo „opustiti“. Nemoj te misliti da branim muškarce koji varaju, samo hoću da naglasim MUŠKARAC KAD VARA NE UKLJUČUJE NIKAKVE EMOCIJE. Za muškarca je to kao odlazak u teretanu, čista usputna rekreacija. Jer na kraju se uvijek vraća svojoj voljenoj i nije spreman da radi kratkotrajnog zadovoljstva odrekne one koju je izabrao da bude pored njega. Zato treba upamtiti da muškarci skoro nikad u svoje avanture ne upliću emocije tj. Ne miješaju fizičko zadovoljstvo sa iskrenom ljubavi.
Zašto kad žena vara situacija je mnogo ozbiljnija? Kao što znamo žene su vrlo senzibilne. Mi želimo pažnju od muškarca čak i poslije 5 godina želimo da bude kak i prvoga dana ( ili na početku veze), mi od muškarca želimo mnogo više od nekoga s kim možemo da zadovoljimo svoje fizičke potrebe. Kao žena tvrdim da žene ne žele da imaju muškarca kojem će nakon izvjesnoga vremena biti kao sestra ili još gore mama. Mi želimo pažnju ljubav, nekoga ko će nas razumjeti, ko će nas slušati kad nam je teško i imati razumijevanje za naše svakodnevne probleme, ma koliko se oni činili beznačajnim. Dragi muškarci šta to vi podrazumijevate kad kažete: „Sve sam joj pružio!“ Šta je to sve? Jer ako mislite na to da donosite svoji plaću u kući, te da ima sve što im je potrebno u domaćinstvu, ja ću vam reći to nije dovoljno. Da li kad dođete kući zavalite se pred TV i nije vas briga šta se sa vašom ženom dešava, šta se u njoj dešava, o čemu razmišlja i šta želi? Ako je tako onda se zapitajte dragi muškarci da li stvarno ste sve pružili svojoj voljenoj.
Sad da se vratim na početak, kao što rekoh, ženama je potrebna pažnja, razumijevanje. Neko ko će u našim očima vidjeti da nam je teško i ko će insistirati na tome da čuje naše tegobe čak i onda kad same kažemo da nam nije ništa. Ukratko nama treba pored one materijalne sigurnosti i muška emocionalna podrška, da bi mi bile sretne i zadovoljne. Ukoliko to nemamo kod svoga muškarca, emocionalnu podršku potražit ćemo na drugom mjestu. To može biti prijatelj kojega dugo znamo, kolega na poslu, komšija… Vremenom počinjemo se emocionalno vezivati za tog nekoga drugoga koji nam je pružio to nešto što nismo dobili od muškarca koji je pored nas… Eh sad smo na pola puta do prevare, a možda i više. Kad počnemo razvijati emocije prema drugom muškarcu tada smo spremne i na taj korak dalje, a to je da mu se predamo i fizički a ne samo psihički. I desi se to da prevarimo partnera.
Dragi muškarci jel´ vam sad jasno zašto je ženska prevara mnogo ozbiljnija nego vaša. Ukoliko vas je žena ili dugogodišnja djevojka prevarila, zapitaj te se dobro prije nego li je osudite za nešto što ste je možda indirektno vi natjerali. Nešto u vašem odnosu opasno nije bilo uredu.

Ženska prevara je ozbiljnija zato što uključuje emocije. Za ženu to nije samo usputna rekreacija kao što je to slučaj sa muškarcima. Žena se preda tom nekom sva, dušom i tijelom, iako je možda svjesna da takva veza nema budućnost. Žena kad prevari to je znak da je stanje alarmantno. Samim činom prevare pokušava da kaže da joj ne pružate ono što je dovoljno. Prevarom ona povrjeđuje vas i sebe, iako ona najviše gubi…

Bilo kako bilo, činjenica stoji da varaju i jedni i drugi. Prevara nikad ne dolazi iz sretne veze. Ljudi koji su u sretnoj vezi ili braku oni i ne pomišljaju na prevari. Sve što sam napisala je neko moje mišljenje i da naglasim da uvijek ima izuzetaka, jer ima i žena koje varaju čisto radi uzbuđenja a ne zapostavljenosti. Samo onaj ko je bio prevaren možda razumije kakav je to osjeća i koliko zna da boli. Zato svi koji su u iskušenju da prevare voljenu osobu neka dva puta razmisle da li je vrijedno….

Evo stigao nam je i Februar mjesec i sa njim snijeg, koji nas je naravno iznenadio. Prema podacima Federalnog Hidrometeorološkoga zavoda BiH dobijamo informacije da u Sarajevu od kako se mjeri količina padavina 1888. Godine nisu zabilježene veće snježne padavine. Naravno proglašeno je i vanredno stanje, sve na rupu kolapsa.

Ono što ja hoću danas da kažem ili napišem ne odnosi se na državi niti političare, jer o njima se nema šta reći. Svima nama je jasna politička situacija u državi. Ja sam odlučila da pišem o našim cijenjenim građanima.
Kad pogledam građane ne znam da li da ih hvalim, ili da grdim. Ljute me svi oni koji u toplini svoga doma sjede i kukaju na vremensko stanje, te kako ne mogu nigdje maknut jer su zatrpani u snijegu. Tobože očistili bi oni snijeg ali nema lopata, a ne mogu ih ni kupiti. A gdje je nestala kreativnost?! Zar je teško na dršku metla zakovati komad špere pa očistiti snijeg? Nekima očito da jeste, ali takvi nisu ni vrijedni da se o njima raspravlja, a i ko sam ja da im sudim. Na kraju kraj krajeva svatko će odgovarati za svoja djela.
Posmatram tako danas dešavanja i sve akcije čišćenja snijega, i gledam kako je naš narod složan kad nas ovakva neprilika zadesi, svi pomažu jednu drugima. Da zajedno UJEDINJENI olakšamo si život i da si pomognemo, bez zahtijevanja ikakve protuusluge. Kad nas sve zadesi ovakva neprilika svi zajedno surađujemo da si olakšamo život, niko nikoga ne pita ni za vjeru, ni naciju. Svi smo jedno tj. Građani ovoga grada i radimo zajedno. Humori naravno tu niko ne zaboravlja što je tipično za nas Bosance. I staro i mlado uživa i zimskim radostima i to na najneobičnijim mjestima u gradu.

Ono što hoću da istaknem je da naš narod i te kako zna i može da bude složan. Mi znamo da živimo zajedno. Sve nas muči ista muka i briga a na ovom i te kako pozitivnom primjeru Grada Sarajeva mogli bi što šta da nauče naši dragi i uvaženi političari. Trebali bi i oni svi zajedno da se se „prihvate lopate“ i da ovu državu iskopaju u neko bolje sutra…

Svijet je površan i sudi na osnovu vanjskoga izgleda, na osnovu svega što vide i čuju a da si ne dozvole da upoznaju nekoga. Ne dozvoljavaju sebe da tog nekoga pogledaju u srce dušu. Jer nije zlato sve što ima sjaj.
Ljudi su sebični , sebična sam i ja, ali u svemu treba imati granice…
Čujem često kad neko kaže kako voli nekoga više od života; morat će te da mi oprostite ali mislim da to nije tačno. Da bi nekoga mogli uopće da volimo moramo prvo sebe da volimo i poštujemo. U ljubav se ne ulazi tek tako da čovjek ne bi bio sam. Ljubav je jedno kompleksno osjećanje koje zahtijeva mnogo rada i truda da bi veza, zajednički život pa i brak bio uspješan. U svakom momentu treba biti spreman na kompromis jer ništa nije savršeno… ne postoji savršena par, savršena žena ili savršen muškarac. Ono što postoji je neko savršeno ne savršen za svakoga od nas.

Kako znati ko je taj savršeno ne savršeni? Odgovor je vrlo jednostavan. Čovjek ima svoje vrline i svoje mane. To je nešto što moramo da shvatimo odmah na početku i da toga uvijek budemo svjesni. Na početku svake veze prvo što upoznajemo su vrline, mane se pokazuju polako jedna po jedna. U onom trenutku kad shvatite da niste savršeni i da taj neko vas voli takve kakve jeste bez ikakve glume i kad shvatite da kod vašega partnera ne volite samo njegove vrline, nego da ga volite sa svim njegovim manama i vrlinama. Ne smeta vam njegova prošlost ali je prihvata te kao dio njega , jer je ona dio njegove ličnost… Shvatate da ona tako ne savršen vas čini potpunim pa možda čak i boljim. Kada u vašem partneru nemate samo osobu s kojom ćete da dijelite neke intimne momente ( pri tome mislim na izmjenjivanje nježnosti pa i više od toga), nego imate najboljega prijatelja koji će samo jednim pogledom da zna da li vam je dobro ili vam treba samo jedan topao zagrljaj u znak podrške, neko ko će uvijek imati vremena da vas sasluša kad vam je teško i znati u pravom trenutku da kaže prave riječi. Taj neko vas neće ograničavati od vaših svakodnevnih obveza i prijatelja koje ste imali i prije njega. On je imati razumijevanje za vaš potrebe da svoje slobodno vrijeme provodite i sa drugim ljudima. Kada nađete ovako nekoga onda znajte vašoj potrazi je došao kraj, jer ste našli savršenu osobu za vas.
Činjenica ipak stoji da bi pronašli nekoga ko je tako ne savršen, savršen za nas, moramo da budem svjesni da svi im imamo i dobre i loše osobine, to ne smijemo zaboraviti. Težiti za savršenstvom je ok , ali ne treba ni u čemu pretjerivati…

U posljednje vrijeme čitam , čujem i sama raspravljam na temu što je to dobar čovjek. Da li postoji definicija što je ili kakav je to dobar čovjek? Da li je samim rođenjem određeno da li će neko biti dobar ili loš? Pitanja je mnogo, ja vam ista ne mogu odgovoriti, nisam toliko kompetentna, ali mogu da iznesem neka svoja razmišljanja na tu temu.

Moje skromno mišljenje je da smo mi ljudi svi isti, da ne postoje dobri ili loš, ali postoje djela koja su dobra ili loša. Šta je dobro ili loše je predodređeno kulturološkom i religijskim stavovima nekoga naroda. Što je jednima loše drugima je dobro i obrnuto. To je par činjenica koje utiču na definiranje pojma loš ili dobar.

Ja smatram dijete kad se rodi ono je kao ne ispisani list papira a roditelji, škola, prijatelji, društvo pa i lična iskustva popunjavaju vremenom taj prazan list papira. Svi zajedno utiču i određuju da li će neko biti dobar ili loš.
Kao što rekoh, vrlo je bitno okruženje u kakvom neko odrasta, pa tako ako dijete odrasta u okolini gdje je otac nasilan prema majci vjerovatno će i ono samo kad odraste biti podložno nasilju. Nasilje je nešto što je bilo sastavni dio odrastanja i ne poznaje drugačije. Suprotna je situacija kada dijete odrasta u psihološki zdravom okruženju ( pri tome mislim u okruženju gdje se ukućani ophode jedni prema drugima sa mnogo ljubavi i poštovanja). Za takvo dijete nasilje je nešto što je loše i što se osuđuje. U zavisnosti u kakvom okruženju dijete odrasta zavisi i kako će u budućnosti biti i kakve navike će imati.
Sad se postavlja pitanje da li neko ko je odrastao u ne odgovarajućem okruženju znači da je osuđen da bude loš čovjek, zar se ljudi ne mogu promijeniti? Ako pružimo nekom ljubav i pažnju, zar taj neko ne može da se promijeni i odrekne ustaljenih navika? Ne znam, ali pitam vas da li želite nekoga prijatelja ili partnera preodgajati, jer nekoga mijenjati znači odgajati ga na novo i pokazivati mu drugu stranu medalji? Da li vi želite da budete odgajani od nekoga, a da to nisu vaši roditelji, recimo od strane vašega partnera? Zar nije poenta da ljude volimo onakvim kakvi jesu, sa svim njihovim vrlinama i manama. Da li je uopće moguće nekoga promijeniti? Ne.
Možda će da zvuči grubo, ali ljudi su vrhunski majstori manipulacije i glume. Svako je u stanju da glumi da je nešto što nije, ali dokle i zašto?
Mnogi ljudi ni sami ne znaju ni šta su, ni šta žele biti… Kao posljedica svega toga postaju osobe sa manjkom samopouzdanja i osjećajem manje vrijednosti. Nedostatak samopouzdanja prikrivaju na način da će se izdavati za nešto što nisu. Lično misli ovakvi tipovi ljudi su najgori, jer se nikad ne zna ko ili šta se krije iz maske…

Na svakom od nas je samo stvorimo sliko o tome kakav je neko i šta je to dobar ili loš čovijek, ja znam što hoću i znam kakva sam, a na drugima je da me svrstaju gdje misle da spadam…

Tema moga današnjega posta je pomalo delikatna i za većinu Tabu tema, ali je i te kako aktualna i tiče nas se svih; posebno svih onih koji imaju posla sa tinejdžerima bilo da su sami roditelji ili im je posao vezan za iste. Riječ je o maloljetničkim trudnoćama i prevenciji iste.

Živimo u jednoj sredini gdje se ne govori o maloljetničkim trudnoćama; da budem preciznija ne govori se uopće o seksualnim odnosima mladih. Vlada mišljenje kako sam govor o istom predstavlja nešto što je zlo ili prljavo, te se propagira kako je vjerom zabranjeno imati seksualne odnose prije braka. S druge strane slika realnosti je drugačija… Maloljetničke trudnoće nisu nešto što se dešava samo u državama razvijenog Zapada, one se dešavaju i kod nas. Dešavanje istih kod nas je nešto o čemu se šuti i što se pokušava zataškati, ali statistika daje jednu sasvim drugu sliku.
Imamo prisutan problem porasta maloljetničkih trudnoća i skoro da se ništa ne dešava da bi se smanjio. Znam da postoje neki mali projekti gdje se učenici završnih razreda srednjih škola pomalo educiraju u Spolnom zdravlju, ali sve je to jako malo, ponešto se nauči na časovima Biologije dok u porodici je to tema o kojoj se ne govori ( razloge sam već navela).
Moram priznati da sam čak bila prisutna gdje je jedan od roditelja objašnjavao svome djetetu kako roda donosi dijete, jako smiješno zar ne!? Naravno da se slažem da je malo teško objasniti djetetu malom ( pri tome mislim na onu djecu koja nisu ušla u pubertet ), ali način postoji i definitivno priča o rodi nije pravi način… Roditelji trebaju da vode računa i djecu moraju informirati ; kako o spolnom zdravlju tako i o zaštiti. Obrazovne institucije bi također trebale da porade na seksualnom obrazovanju mladih, jer obrazovanje je jedini način da se spriječe maloljetničke trudnoće i mnoge spolno prenosive bolesti.
Prema podacima Statističkoga zavoda djevojčice u BiH stupaju u spolne odnose sa 15 godina, dok dječaci sa 17 godina. Također godišnje se u BiH porodi oko 600 djevojčica. Priznajem da je ovaj podatak pomalo zastrašujući.
Profesorica dr. Jadranka Dizdarević – Stojkanović, zaposlena u GIK Univerzitetskog kliničkoga centra u Sarajevu , upozorava da su maloljetničke trudnoće i visokorizične trudnoće: „Obično taj porođajni kanal nije sazrio. Prijeti opasnost za patnjom bebe. Potreban je i veliki oprez kod maloljetnih trudnica, jer boluju od malokrvnosti. Imaju i neredovna menstrualna krvoliptanja. Beba joj još oduzme željezo i nastaju problemi. Mora se brinuti kakva je krvna slika. Može doći i do hipertenzivne bolesti.“
I još malo statistike: Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku u 2004. godini su registrovane dvije trudnice sa 13 godina. Sa 14 godina je bilo pet trudnica koje su rodile po jedno dijete, sve vanbračno. Sa 15 godina je registrovano 26 trudnica, sve su vanbračno rodile, od kojih je jedna rodila drugo dijete. Evidentirane su 72 trudnice sa 16 godina, od kojih su 47 su rodile vanbračnu djecu. Bilo je 186 sedamnaestogodišnjakinja u drugom stanju, od čega je njih 106 rodilo vanbračno.

Nije mi cilj nikoga da plašim, ali ovi podati govore sami za sebe da seksualno obrazovanje ne bi trebalo i ne bi smjelo da bude tabu tema. Ukoliko ne želite da se ovakvo što desi vašem djetetu onda razgovarajte, jer je razgovor jedini način da se smanje maloljetničke trudnoće. Imaj te u vidu da svoga tinejdžera ne možete spriječiti da stupi u seksualne odnose ali zato možete uputiti kako da se zaštiti od raznih bolesti i neželjene trudnoće. Nemoj te se zavaravati kako se takvo što ne može desiti vama, može se svima desiti…

Kažu nema života od sjećanja… Ja kažem da je bitno kakva su sjećanja, ružna ili lijepa. Ja ne volim da se sjećam nečega što je bolno i da nazove tako ružno sjećanje, ali život je takav pa se sjećamo i onoga što je ružno. Činjenica da i lijepo i ružno sjećanje jednako je prisutno u ljudskom umu, ali o tome ne želim da pišem danas…

Dolazi zima ani su sve kraći i hladniji, kiša lije već nekoliko dana a ja gledam kroz prozor i pokušavam da se prisjetim svega lijepoga što je vezano za zimu i što bi mi popravilo raspoloženje. Iskreno (svi koji me znaju svjesni su toga) zima baš i nije moje omiljeno godišnje doba, ali ona je sad tu na pragu ija ne mogu ništa promijeniti.
Kopajući po sjećanjima, polako naviru i prva sjećanja i naravno ona su vezana za najranije djetinjstvo. Nisu najjasnije ali sjećam se sa prvim snijegom pored kreveta su me čekale uvije nove čizme da ih mogu vidjeti kad ustanem, bile su uvijek u bojama koje male curice vole. Koja je radost u meni vladala kad bih vidjela da je pao prvi snijeg, a tu je i sankanje na brežuljku koji se nalazio u neposrednoj blizini zgrade. Sjećam se i pucketanja vatre u peći u maloj kućici koja nam je služila kao vikendica, te velikih pahulja koje su sa neba padale a ja ih promatrala kroz prozor. Ovo su neka sretna sjećanja, a nakon ovih polako ali sigurno nižu se i ona manje ugodna.
Naviru mi još poneke slike… trpezarija bez struje, osvijetljena kandilima ( to je neka kombinacija vode i ulja u čaši na kome pluta mali komadić pluta kroz čiju je sredinu je provučena vrpca koja je gorila i tako osvjetljavala prostoriju) koje je mama pribavila negdje u nekoj obližnjoj crkvi. Oko stola okupljeni dragi ljudi iz komšiluka, tata pekao tikvu poznatu kao Stambolka ( koji ja nikad nisam voljela), i tako okupljeni pod svijetlom kandila i uz budimku se raspravljalo o trenutnoj političkoj situaciji. Da, kad smo kod svijetla kandila ne smijem da zaboravim pomenuti i hrpe zadaća koje su napisane pod istim tim svijetlom…
Nešto što će mi također ostati u sjećanju je masa ljudi na nekom placu ( ne zamjerite ne sjećam se koji je) i nekoliko autobusa koji su bili, malo je reći, puni poznatih i manje poznatih lica. Zatim, onaj ne zaboravljivi strah u očima ljudi koji su boravili u autobusu, te put u nepoznato… Slijedi zanimljiv boravak u nekom izbjegličkom kampu po šatorima ( o kapu neću sad pisati jer sam već nekad pisala).
Kako je krenulo ovo moje putovanje kroz prošlost ja sam samo tužnija i želim lijepo ljeto. Moram priznati i poslije svega je bilo lijepih momenata koji se nalaze i nekoj bližoj prošlosti… Mjesec januar, moji prijatelji i ja i Wilsonovo šetalište… i da sad se smijem. Moja drugarica ljuta, sva promrzla od zime, a ja ne znam i što sam tu i nekako bih najradije pobjegla… da to je bio trenutak kad sam se osjećala da sam na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme… ma ne, bilo je lijepo… bar meni, ostalo troje morate sami pitati. Meni je ta šetnja bila prijala ( dok o kvalitetu razgovora bi se dalo raspravljati), vjerovatno jer nisam jako dugo šetala, a hladan vazduh mi je malo propuhao zbrku u glavi i tada sam shvatila da je život i suviše kratak da bi čovjek žalio za nečim, u životu treba uživati…
Ima tu još mnogo situacija kojih se rado sjećam, koje mi mame osmijeh na lice. Period srednje školskog obrazovanja je bio nekako sav pun dešavanja i događaja i svi su vezani za taj zimski period. Kad bih sad sve redom prepričavala ne bih mi bio dovoljan blog, morala bih da pišem knjigu. Mislim da je svima tako, ne samo meni. Mi smo tada bile nekoliko curica, pune nada i želja. Tada je bio cio svijet naš, bar smo tako mislile. Ponekad kad gledam slike koje su nastale u tom periodu poželim da sam opet ona ista ja… ona ja koja je puna samopouzdanja, ona koja je mislila da može da promijeni svijet. Sad sam valjda pametna pa znam da ne mogu svijet da promijenim, ali mogu sebe. Istina je da sam se toliko promijenila da više samu sebe ne prepoznajem na tim slikama. Nestala je ona bezbrižnost iz moga pogleda, sad sama sebi nekad djelujem jako odsutna…

Ja ću pokušati samoj sebi da ovu zimu učinim koliko toliko ugodnijom, isto toplo preporučujem svima koji se osjećaju kao i ja. Svjesna sam da ću se uspjeti zavaravati sve dok ne padne prvi snijeg… Od tada ću brojati dane kad će se snijeg da otopi i sa svim svojim istomišljenicima kritikovati sve one koji vole snijeg… Svima onima koji vole zimu i zimske čarolije želim da uživaju maksimalno u njima dok god traju…

Sjećate li se kad ste kao đaci morali pisati one pismene zadaće na temu „Jesen u mom grad…“ koje je učiteljica svake godine zadavala na početku školske. E dođe jesen opet, više mi niko ne zadaje takve zadaće; već desetljeće pa i više je to iza mene, ali ne može se poreći kako je jesen ipak inspirativna za pisanje.

Šetam danas alejom, razgledam šareni pejzaž oko sebe i polagano tonem u razmišljanja… moja razmišljanja su pomalo kaotična. Ne znam valjda kaos u glavi pa kaos i u riječima, ne znam.
Prođe još jedna godina, za razliku od prošle koja je bila poprilično burna, ova je prošla mirno; mnogo toga je došlo na svoje mjesto. Mislim bar da je tako.
Sad kad mogu na miru da sjedim i razmišljam o svemu, pomalo primjećujem da mi nešto nedostaje ( valjda čovjek proklet pa želi nešto još, nikad zadovoljan onim što ima) ali ne znam šta bi to bilo. Ono što je važno imam a to je zdravlje i duševni mir, nadam se da će tako i da potraje.
Žalim što sam sad ovdje sama što nije niko sa mnom da zajedno uživamo u ovom lijepom jesenjem danu; nemam nikoga s kim bi mogla da šutim i uživam u danu. Nekoga ko će iz moga pogleda da razumije šta sam htjela reći, neko ko će da voli i cijeni prirodu i da uživa u njoj jednako kao i ja.
Zatvaram oči, i upijam svaki sunčev zrak koji se spušta na moje lice, pokušavam da ne mislim ni o čemu… osjećam zadovoljstvo. Ustajem sa klupe i krećem dalje. Divim se svim bojama koje je Majka Priroda prosula, te se na trenutku sjetih crtanoga filma koji je govorio o četiri godišnja doba (crtani je na kraju za sve one koji ga se ne sjećaju), blagi osmijeh mi se javlja na licu te shvatam koliko sam dijete u duši ostala. Ponekad žalim zašto sve nije ostalo onako kako je bilo, što nisam tamo gdje sam trebala da budem u svom rodnom kraju sada, da gledam sve ove boje kako su se prosule mojim gradom, a ponositi Vrbas kroz njega teče. Slika kao sa razglednice mi se urezala u sjećanje i ne želim da je izbrišem… Otišla sam i svoga grada… i šta sad? Ne znam gdje sam, gdje mi je mjesto, budućnost… Ponekad se pitam kakva bih ja to bila da sve što se desilo u bliskoj prošlosti da se nikad nije dogodilo, da li bi bila bolja, kakav bi mi život bio… Na kraju ostaju samo pitanja koja nikad neće biti odgovorena, jer nema odgovora na pitanje: „Šta bi bilo, da je bilo…?“. Ne dam da me tužne misli more.
Pomalo sam nostalgična… sjećam se kako sam kao dijete redovno sa svojim išla na izlete u prirodu i svi smo uživali u tome ( uživam i danas) i nikome ta priroda nije bila dosadna… Danas je tako malo prilika za odlaske u prirodu, sve se svelo na golo preživljavanje.
Razmišljam kako bi bilo lijepo imati nekoga ko će da uživa u divljini i prirodi ovoliko kao i ja. Priželjkujem pored sebe nekoga ko će sa mnom da ode na neku od obližnjih olimpijskih ljepotica i da mi pomogne da steknem neku novu sliku kao iz razglednice; neko ko će mi pokazati da i ovaj grad umije da bude lijep… Umorna sam… umorna sam od zagušljivih kafana, punih noćnih klubova sa preglasnom muzikom gdje se moram sama sa sobom da nadgašavam… Želim mir tišinu, prirodu i zvukove prirode, jer najljepše pjesme pjevaju price i vjetar u krošnji drveća…

Možda previše tražim, ko zna?

Maštam ponekad kako ću si kupiti negdje brvnaru drvenu na planini, daleko od civilizacije ( po mogućnosti pored vode). Tu ću sebi napraviti mali kutak koji će biti samo moj. Moje malo tajno mjesto gdje ću pobjeći kad mi sve pređe preko glave, moje malo tajno mjesto gdje ću ja biti samo ja; bez ikakvih maski koje svakodnevno u životu nosimo ( jer nekad samo i prisiljeni da ih nosimo). Tajni kutak gdje će sve moje misli dobiti red i neće biti kaotične, ono mjesto gdje ću puniti baterije za dalje borbe za opstanak u ovoj surovoj svakodnevnici…

Tišina moje sobe me navodi na razmišljanje, tonem u dublje analize svega i svačega što mi se zbilo u posljednjem periodu.
Sjedim i postavljam sebi bezbroj besmislenih pitanja, a jedno od njih je ko sam ja… Ponekad zabavna… ponekad dosadna, ali uglavnom prokleto realna i beskrajno zaljubljena u život i svijet…

Iskrena da budem mrzim sebe što sam ovakva. Zašto ja ne mogu da budem vjerna onom što držim za pravo? Zašto uvijek opraštam ljudima kojima ne bih trebala. Padam na pokoju lijepu riječ ili gestu i ja sam već sve zaboravila… svaku bol svaku prolivenu suzu.
Sad priznajem da nisam sa svima takva. Ima ljudi prema kojima sam prekinula svaki kontakt radi mnogo manjih stvari i dan danas ga ne želim i neću da ponovo imam. Dok neki mi se uvijek vraćaju u život i ne mogu da se ljutim na te pojedince. Zašto je to tako ne znam… međutim postoji i treća skupina ljudi sa kojima čeznem da imam kontakt ne bitno kakav, ali ne ide a moje je da se pomirim sa tim i da ne pravim veliku dramu oko toga.
Postoje ljudi kojima bih tako rado rekla neke stvari u lice, a ima toliko toga što bih rekla, vremenom se mnogo toga nakupilo, ali jednostavno ne mogu nemam snagu, a da budem iskrena ni volju da se nadmudrujem sa pojedincima koji će i sa mojim predavanjem ili bez njega i dalje ići onim putem za koji smatraju da je ispravan. Bože moj ljudi su takvi… najbolje se uči iz vlastitoga iskustva… nažalost neki nikad ne nauče, uzalud sve priče i objašnjenja.
Neki ljudi su mi toliko prirasli srcu i mnogo su mi dragi, te jednostavno ne želim da prolaze kroz isto što sam i ja. Zato sam i radi ih savjetovala kad sam smatrala da je isti bio potreban, ali sve moje riječi i govori su otišli u „vazduh“… nakon svega ja dobijem jedno „bila si u pravu“. Meni bi radije bilo da nikad nisam bila u pravu i da sve što sam ikad izgovorila je samo moja greška i da se nikad nikome ne može da ponovi… Jednostavno ne umijem da budem zla. Takva sam kakva sam i ne želim se mijenjati. Znam da mnogi ne vole da ime se saspe istina u lice… Negdje sam jednom pročitala jedan citati: „ Sa istinom je kao i sa svetom vodicom svije hvale, ali nitko ne voli da mu se pršče u lice!“ kako vrijeme prolazi sve više uviđam koliko istine ima u tome citatu.
Opet razmišljam i o činjenici zašto me neki ljudi privlače, i zašto sa nekim suosjećam i ako ih ne poznajem dovoljno… mene boli tuđa bol. Vjerovatno je to zbog same činjenice da sam i sama bila mnogo povrijeđena, pa tu bol ne želim i drugima.
Zatim se nameće pitanje zašto su pojedinci stalan izvor bola, konstantno nekom zadaju bol, a da toga ni sami nisu svjesni (ili možda ipak jesu), ne znam ni sama. Vjerovatno su samo okupirani svojim vlastitim nekim lošim iskustvima koji su ih obilježili u životu… zbog toga zaboravljaju na druge, i ne svjesno postaju sebični, arogantni, pa možda i nesposobni da ikom pruže zadovoljstvo u ljubav. Pored očiju ne vide ono što je ispred njih i što im život nudi. Bojim se za takve… bojim se, jer nekad dođe trenutak kada sam sebi moraš račine polagat. Nema ništa teže neko samom sebi položiti račune i biti po prvi put iskren prama sebi .

Bojim se i za sebe, mnogo sam pita bila u situaciji da polažem samoj sebi račune… Bojim se da ne postanem jedna u nizu tih koji su okupirani svojim vlastitim bolom i jadima. Neću da budem neko zbog koga će neko da pati… Volim i želim da mislim da sam iz svega što mi se desilo i što sam proživjela naučila jednu vrijednu lekciju: „ Voli onoliko koliko te vole, uzvrati ono što dobiješ… Ukoliko voliš više nego što te vole, daješ više nego dobijaš ili voliš manje nego te vole i daješ manje nego što primaš, bićeš povrijeđen u oba slučaja… Jedino pravedno je uzvratiti istom mjerom. Ukoliko to nije moguće budi iskrena odmah na početku i nikoga ne zavlači, jer samo zavlačiš sebe. Onoga što nema to neće ni biti.“ Možda griješim ali moje je iskustvo takvo…

Večeras stojim ovdje ispred tebe i nije me stid svega što osjećam. Večeras sam tu, da te pogledam u oči i vidim ono što nikad do danas nisam željela i htjela da vidim. Želim da vidim tvoj pogled koji će mi reći sve, sve što treba da znam.

Da, tvoj jedan pogled je sasvim dovoljan. U ovom trenutku nemoj da biraš riječi… nemoj to da radiš. Znam te, dobro te znam i pokušavat ćeš da mi to na svoj uljudan način kažeš… da mi kažeš da me nikad nisi volio i da ti baš ništa značila nisam; te da mi nisi dao povoda da razvijem osjećanja prema tebi. Istina je da možda i nisi, ali ja to nikad nisam ni htjela, jer ono što je zabranjeno to se ne treba ni željeti, jer u neku ruku ti si bio zabranjen, a da zaboravila sam još uvijek si...
Sada uviđam da nisam se ja zaljubila u tebe, jer onaj koga sam upoznala to sigurno nisi ti; bar ne ovaj koji sada stoji ispred mene. Onaj kojeg sam upoznala rekao bi mi sve i ništa od mene ne bi krio. On je bio iskren, a ti tebe ne poznajem; ti si za mene apsolutni stranac.
Stojiš ispred mene sav nesiguran u sebe, zbog te nesigurnosti doimaš se maleno čak i sićušno. Postao si nesiguran u sebe i svoje želje. Ne znaš što bi ti sa sebe, a bio si nekad tako siguran i ponosan. Muškarac koji je znaš što hoće od života i kako hoće. Bio si onaj koji je na svaki moj argument imao bar tri svoja protu argumenta. Zračio si nekom ne odoljivom energijom, pružao si mi utjehu i sigurnost. Muškarac u svojim najboljim godinama, sa jasnim stavovima o životu… imao si nešto više godina, ali dovoljno da me razumiješ. Gledam te i sad shvaćam da sve ono što nas je nekad spajalo sad nas razdvaja. Ne trebaš mi ništa reći, tvoj pogled mi sve govorio. Slomile su te struje života, podlegao si njima i odlučio si se ploviti niz struju. Valjda tako je lakše… iako to znači da ćeš da ideš i protiv svih svojih dosadašnjih uvjerenja. Pa da, zašto ne tako je lakše i jednostavnije. Samo ću te sad da pitam s kojim pravom ti meni sudiš. Da li si ti živio moj život. Ne nisi i nećeš. Preživjela sam ja velike ljubavi, strasti, kao i padove, licemjerstvo, depresiju, tugu i bijes. Sve sam to proživjela i ne stidim se, niti se ponosim, ali to je dio mene. To je znak da sam ljudsko biće i da griješim te da nikad neću biti savršena.
Zbog ljubavi sam radila i najluđe stvari, pa čak i samu sebe gazila. Nisam ja amo preko sebe gazila nego i preko svega što mi je bilo sveto. Tvrdoglavo sam odigrala ulogu koji sam htjela, jer sam u tom trenutku smatrala da je to jedino ispravno. Zašto sam to radila? Pa na početku jer sam bila zaljubljena, a zatim jer je moj ponos bio povrijeđen; željela sam samoj sebi nešto dokazati, patila sam… patila sam jer sam pogazila sve i samu sebe . Dušo moja, to sad i ti radiš ponavljaš moju grešku.
Ja sam dotakla i samo dno; zapala sam u depresiju. Mislila sam da normalan život u miru i rahatluku više nije moguć za mene. Vjeruj mi da je bilo momenata da sam mislila da bolje nisam ni zaslužila. Tako je sve to trajalo do momenta kad sam uvidjela da sve što sam tadašnjem partneru u ime ljubavi oprostila ( a opraštala sam i ono što samoj sebi nikad ne bih) nije imalo nikakvu vrijednost. Kad sam shvatila da me on uzima zdravo za gotovo… Shvatila sam da ne želim takav život, takav život me ne čini sretnom. Život pun ljubomore, ne povjerenja, sumnje… Moje srce tada nije govorilo - ono je vrištalo. Po prvi put u životu razum je zašutio, a srce i duša su preuzeli kormilo i stavili tačku na i. tek tada je moj život krenuo u drugom pravcu… ponovo sam osjetila šta znači duševni mir i rahatluk. Promjena je bila totalna od 180 stepeni.

Tebe dušo moja sam željela voljeti, iskreno voljeti, ali ti mi nisi nikad pružio pravu šansu. Ti si se odlučio krenuti linijom manjega otpora. Ti nikad nisi osjećao prema meni ni prijateljstvo a kamo li šta drugo… Ja ti i u prkos svemu žalim sreću u životu i da ne doživiš iste boli kao ja… zato ne moj ništa govoriti ja sam sve sama shvatila bez i jedne tvoje riječi. Tvoje oči ne umiju lagati… ne umiju, bar ne meni… Nemoj mi ni suditi molim te...

STRANČE SRETNO TI BILO U ŽIVOTU I SJETI ME SE NAKAD (bar za moj rođendan, bilo bi mi drago)